Aktualno:Tko je taj šesti član VIS-a Cirkus?

AKTUALNO

Autor: Davor Frka Miković

Datum: 8. siječnja 2014.

Tko je taj šesti član VIS-a Cirkus?

Sjećam se kako su mi u Zagrebu, Toni Studeni i Viktor Hromin, pjevač i bubnjar benda Five Up prepričavali kako su se teško vratili na pozornicu u Brodu, poslije pauze u kojoj su svirali Eggsi, jer tako dobar band nisu dugo čuli i vidjeli.

Tko je taj šesti član VIS Cirkusa kojeg Toza na svakoj svirci pozdravi? Tko im to radi plakate i stvara vizualni identitet? Tko to pomaže brodskim glazbenicima kada im treba neki dizajn za naslovnicu, zahvalnicu ili već nešto treće? Tko podržava mlade glazbenike u njihovom radu i ljuti se kad ih netko nepotrebno kritizira? Tko je već dugo van Broda, ali srcem i dušom nikad nije otišao iz njega?

Toza ga zove Kume, mi ostali Marko, a on je Marko Kern, a prije nego prijeđemo na dio gdje nam se predstavlja samo nekoliko riječi o njemu:

Marko Kern rođen je 17. veljače 1948. godine u Slavonskom Brodu. Već kao klinac počinje se zanimati za glazbu. Godine 1962. zajedno s braćom Zvonkom i Mirkom Gavranom osniva svoj prvi rock sastav Plašljivci, a nakon toga slijede Hidrogeni, Duxi i Duxi II. Likovnu akademiju upisuje 1968. godine, diplomira 1972. u klasi Raula Golodonija i nakon toga započinje svoju uspješnu slikarsku karijeru.

O Marku kao likovnom umjetniku zna se dosta i puno je toga već napisano. Ono što se manje zna je Markova ljubav prema glazbi, stoga smo pitanja usmjerili prema toj temi.

Kako je došlo do suradnje s VIS CIRKUS?

Upoznavši Miroslava Bičanića Tozu, brodskog rockera, našao sam srodnu dušu i tako sam se u ovim godinama priključio njegovom Vis Cirkusu kao član koji radi na vizualnom identiteu. Kroz čitav moj život i moj rad isprepliće se rock i likovna umjetnost. Uvijek sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju.

Prvi dodir s glazbom i kakva su sjećanja na to vrijeme?

Nemam formalnu muzičku naobrazbu, no to me nije spriječilo da među prvima u Sl. Brodu osjetim promjene koje je donosio rock & roll.

1962. godine sam osnovao grupu Plašljivci, a potom legendarne Hidrogene koji su utjecali na veliki broj grupa u Brodu, i na kraju Dux i Dux II.

Ne mogu reći da sam s petnaest godina u potpunosti shvaćao što donose te promjene, no shvatio sam da nešto što je masovno popularno, istovremeno biva i podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Tvrdim da je rock glazba pedesetih, posebno šezdesetih godina prošlog stoljeća, bila istinski pokretač i pokazatelj društvenih promjena.

Sredinom šezdesetih, koliko je bila jaka brodska rock scena?

Brod je u tom razdoblju imao odličnu generaciju rockera koji su bili otvoreni raznim utjecajima, da ne spominjem koliko smo ideološki bili nesputani. Hidrogeni, Kristali, Marsoni, Idoli, Dux, Dux II i Eggsi, čudesna grupa najboljih rockera što je Brod tada imao. Mijenjanjem postave članova i poetike unutar sastava ubrzo su se formirali i postali jedan od važnijih rock sastava u Brodu. U to vrijeme bilo je oko desetak dvorana gdje se redovito sviralo, ako dodamo Budainku, Podvinje, Oriovac i Donje Andrijevce gdje je bila odlična grupa Kings, Sl. Brod jest rockerski grad, usprkos mišljenjima nekih u to vrijeme.

Lokalna zavist ili netalentiranost pojedinaca koji su omalovažavali rock scenu, uspjeli su da granice lokalnog i regionalnog ostanu krajnji domet grupe Eggs. Sjećam se kako su mi u Zagrebu, Toni Studeni i Viktor Hromin, pjevač i bubnjar benda Five Up prepričavali kako su se teško vratili na pozornicu u Brodu, poslije pauze u kojoj su svirali Eggsi, jer tako dobar band nisu dugo čuli i vidjeli.

Koja vam je bila najdraža skladba koju ste izvodili?

Vođen logikom da moram sebe izraziti kroz pjesmu, prestao sam se takmičiti s drugim bendovima u skidanju pjesama, uvijek sam unosio nešto svoga. Na početku 1963. redovito sam izvodio "Reddy Teddy" Elvisovu pjesmu, kao i "Do you love me", a kasnije "Hippy Hippy Shake" i "Wild Thing". Pjevao sam neke pop pjesme kao što je "18 Yellow Roses".

1968. prekinuo sam s pjevanjem, krivac je Paul Rodgers i Akademija likovne umjetnosti. Pubertet je prošao, kao i sve njegove faze. Oduševila me poetika The Doors i Jim Morrison. Susret s punkom vratio mi je vjeru u rock, opet su se klinci susreli sa svijetom odraslih. Punk je raščistio teren za novu kreativnost, pojavili su se, posebno meni dragi The Clash i Patti Smith. Trebalo je, barem se meni tako čini, dugo vremena do pojave grupe Wilco, kad sam osjetio istu strast i pubertetski zanos.

Koju vrstu glazbe slušate?

Zadnjih godina počeo sam skupljati i proučavati Doo Wop, slušam Blues, Rock.

Poruka mladim glazbenicima?

Domaća scena kao slušatelju mi daje dovoljno razloga da reagiram i podržim mlade koji su kreativni, gdje ih ta kreativnost vodi kroz glazbu, jer to je najbitnije, izraziti se bez obzira na kritike ili savjete. Neka vjeruju u sebe, nek' istražuju, uživaju svirajući usprkos svemu. Konačno, veliki The Rolling Stones koji su u velikoj mjeri povijest klasičnog rocka, su mene i mnoge druge iz pubertetske faze uveli u fazu nemilosrdnog odrastanja. Tko se u tom periodu nije pronašao i potvrdio, neka prestane srat' po mladima.

Što Marko radi danas?

Radim grafički design i većinu vremena odmaram, jer slikati, fizički više ne mogu. Kako sam teški srčani bolesnik, teško se krećem, još se uvijek nadam da ću otpjevati barem jednu pjesmu s Vis Cirkus.

Nadamo se i mi, Marko!