Kolumna:Priča o sastavu Djeca s groblja, Robert Međugorac
KOLUMNA
Priča o sastavu Djeca s groblja, Robert Međugorac
Kao idejni začetnik i pokretač „Djece s groblja“, te kao autor većine tekstova i muzike, s ovog vremenskog odstojanja i s trenutnim spoznajama i iskustvom, mogu reći kako je to bilo jedno lijepo razdoblje naše mladosti, koje se s radošću i sjetom prisjećam.
Našu svirku, iako vrlo skromnih dosega, doživljavao sam kao aktivističko traganje za istinom, umjetnošću i slobodom, kao protivljenje ustaljenim, okoštalim, negativnim normama koje guše kreativnost i sam život.
Valorizirati tekstove i muziku smatram da nema smisla jer su nezreli plod adolescentske svijesti, nastali u glavama pubertetlija negdje između 14 i 17 godine, unatoč nekim eventualnim zanimljivim trenutcima i zamislima.
Ukoliko sve promatramo u kontekstu rata, slabe ili nikakve mogućnosti za prikupljanje informacija, edukacije ili uopće banalnih stvari, poput nemogućnosti da se nabavi neku ploču ili kazetu, što iz financijskih razloga, što iz razloga da niste mogli jednostavno otići u trgovinu i kupiti ploču omiljenog benda jer je naprosto nema, iz tog rakursa gledano sam sretan i ponosan da smo se nekako snalazili i težili k tome da budemo kreativni. Današnji klinci na USB-u nose tone albuma svojih omiljenih bendova, dok smo mi za nabaviti samo jedan album gotovo pa pišali krv.
Sjećam se da sam 20-ak dana za redom, ratne 1992. pod granatama pješačio do ondašnje trgovine pločama „Focus“ i čekao već u 7 ujutro da se otvori radnja kako bi mi prodavač rekao da nije još stigao „Fear of the dark“, ali treba doći, evo svaki dan, samo što nije, a ja bih već sljedeće jutro opet, unatoč uzbunama i granatama pješke do Fokusa i tako sve dok nisam imao album u rukama. Na putu do kuće u sebi sam ponavljao: „Samo da sad ne poginem, samo da poslušam album pa nek' me onda rokne ako baš mora.“, i silnog razočaranja kad sam ga naposljetku poslušao. Jednostavno mi, kao velikom obožavatelju Maidena, nije dobro sjeo (osim prve stvari "Be Quick or Be Dead").
Ponosan sam na to da smo imali volje i žara da vučemo bubnjeve, pojačala i instrumente po 6 kilometara pješke, od Wampira do Podvinja, kako bismo održali probu. Naravno to je bilo u početku, poslije smo se bolje snalazili.
Današnjim mladim naraštajima bih savjetovao da se glazbeno educiraju, da završe glazbenu školu, i to ne samo osnovnu, nego i srednju i akademiju, ako uistinu vole muziku, na taj način će dobiti pregršt znanja i umijeća.
Odavno više ne slušam metal (osim ponekad, jednom godišnje, iz nostalgičnih razloga). Teško je izdvojiti što sada slušam i volim, ali evo kao neki eventualni smjerokaz mladima (a i starima), ako ih uopće zanima;
- od jazza:
Chick Corea, Herbie Hancock, Keith Jarrett, McCoy Tyner, Kevin Eubanks, Dave Holland, Gary Burton, Pat Metheny, John Scofield, Michael Brecker, Dave Liebman, Michel Petrucciani, John Zorn, Bill Frisell, Bobby McFerrin, Gianluigi Trovesi, Anouar Brahem, Steve Lacy, Renaud Garcia-Fons, itd.
- od klasike:
Giovanni Battista Pergolesi, Joseph Haydn, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven, Johann Sebastian Bach, Sergej Rahmanjinov, Sergej Prokofjev, Antonio Vivaldi, Franz Liszt, George Frideric Handel, Igor Stravinsky, Dmitrij Šostakovič, Erik Satie, Claude Debussy, Modest Mussorgsky, Nikolai Rimsky-Korsakov, Maurice Ravel itd.
- volim skladatelje 20. i 21. st., kako strane:
Karlheinz Stockhausen, György Ligeti, Olivier Messiaen, Steve Reich, Iannis Xenakis, John Cage, Béla Bartók, Tan Dun, Paul Hindemith, George Gershwin, Arnold Schönberg, Alban Berg, Leonard Bernstein, Benjamin Britten, Krzysztof Penderecki, Nikita Koškin, itd.
- ... tako i Hrvatske:
Mladen Tarbuk, Milko Kelemen, Dubravko Detoni, Igor Kuljerić, Sanja Drakulić, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Ivan Josip Skender, Srđan Dedić, Saša Nestorović, Krešimir Seletković, Marko Ruždjak, Davorin Kempf, Frano Đurović, Olja Jelaska, Boris Papandopulo, Zlatko Tanodi, itd.