Kolumna:Priča o Curinom cvijeću, Vlatko Balošić
KOLUMNA
Priča o Curinom cvijeću, Vlatko Balošić
Grupu CURINO CVIJEĆE osnovali smo u jesen 1982. godine Zoran Maljković, Damir Bjelobrk i ja.
Sad, odmah na početku jedno upozorenje: Ne očekujte od mene suhoparni novinarski članak sa golim činjenicama. Jer – glazba je prije svega emocija, strast, a za one koji su živjeli rock-glazbu ranih osamdesetih, znaju o čemu govorim … jer ako je rock glazba ikad nešto značila na ovim prostorima, onda je to bilo tada, ranih '80-tih.
I naravno, to što govorim u prvom licu, nemojte shvatiti kao ego-trip, nego jednostavno kao autentičan doživljaj suvremenika koji je u to vrijeme duboko živio rock glazbu - ispričan u prvom licu, bez ustručavanja … Pa, evo:
Uh … ljudi, bila je to strašna, nezasitna glad za sviranjem u bendu. Imao sam tada nepunih 20 – i … bio sam toliko napaljen, da su iz mene pjesme izlazile gotovo svakodnevno. Budio sam se u neko doba noći, a glazba se u golemim slapovima iz ne-znam-otkud ulijevala u mene: tresao sam se u groznici, u vatri i navrat-nanos pokušavao to što mi grmi u glavi otpjevati u svoj mali Sanyo- kazetofon. Sutradan bih proveo dopodne «skidajući» vlastito tuljenje, mumljanje i fićukanje na papir, dionicu po dionicu za svaki instrument. Sve mi je dolazilo odjedanput: u jednoj minuti čuo sam u sebi cijelu pjesmu – i tekst, i melodiju i instrumente koji sviraju. Trebalo je to «samo» što vjernije zapisati. Prije par godina, kad smo se skupili u jednoj od postava te prve, originalne grupe CURINO CVIJEĆE, pokušali smo se sjetiti koliko je zapravo trajala grupa – godinu, ili više. Kada smo prolistali bilješke i novinske članke, ostali smo zapanjeni činjenicom da je -od osnutka do raspada grupe- prošlo samo šest mjeseci !!!
Tog ljeta 1982. slučaj je htio da smo se sreli Zoran, Damir i ja, pa smo onako, iz dokolice odlučili malo zasvirati kod Damira. A to je bilo tako dobro i uzbudljivo da nam je odmah postalo jasno da nas je sam dragi Bog spojio. Zoran je doista svirao bubnjeve. Najjeftiniji Takton bubanj, kupljen u robnoj kući u Bosanskom Brodu, u njegovim rukama, s njegovim nenadmašnim osjećajem, zvučao je kao raskošni skupi profesionalni komplet: Ja bih Zorana «poškakljao» tonovima na gitari, a on je meni «namigivao» fus-činelom. I dan – danas smatram tog čovjeka najvećim glazbenim talentom kog sam ikada sreo među neafirmiranim glazbenicima. Što god bi taj uzeo u ruke, izlazila je glazba. Ako smo tražili prave tonove ili intervale za prateće vokale, on bi samo zapjevao i – to je bilo to. Nažalost, kako to već biva, toga nikad nije bio svjestan.
Prva postava originalne grupe CURINO CVIJEĆE: Zoran Maljković – bubnjevi, vokal; Damir Bjelobrk – el.bass, kompozitor; Sonja Turković – vokal; Dubravka Bajuk – vokal; Goran Potocki – Arp synthesizer, alt sax i Vlatko Balošić – el.gitara i kompozitor.
Probe smo imali gotovo svaki drugi dan, a kako su se pjesme u mojoj glavi rađale svakodnevno, bend je jedva stizao uvježbati jednu, već je stizala druga. Za neke jednostavno nismo stigli razraditi aranžmane. Tu silnu energiju koju smo imali prenijeli smo i na pjesme . Nakon mjesec i pol dana, program vlastitih pjesama za gotovo sat i po koncerta bio je spreman!
Središnje okupljalište i utočište mladih Brođana u to je vrijeme bio Omladinski Klub – kultno mjesto našeg grada osamdesetih godina. Podrumski prostor, topao i ugodan, dovoljno prostran za sjedenje, pisanje zadaća, markiranje; jeftina kava, jeftino pivo i – krasna mala dvorana za cca 150 ljudi. Omladinski klub je Brodu bio ono što su Lapidarij i Kulušić bili Zagrebu. U njemu se zbivalo sve najvažnije u kulturi mladih, sve do domovinskog rata. Generacije koje su odrastale u klubu danas se smatraju sretnicima jer su imale uzbudljivu, veselu, sadržajno ispunjenu mladost kojoj je Klub bio glavni pokrovitelj i udomitelj.
No, kad je naše Curino Cvijeće osjetilo da je spremno, ili bolje da kažem: kad je vulkan osjetio da je erupcija na pomolu - počeli smo osmišljavati strategiju za nastup u Omladinskom Klubu. Naš prijatelj i kolega glazbenik, Hrvoje Bilić nacrtao nam je jednostavnu A4 plakaticu: mala slatka bakica s naočalama, s ispruženom kiticom cvijeća u prvom planu. Jedne noći oblijepili smo čitav grad s nekoliko stotina tih malih plakata. A na plakatama samo bakica s kiticom i natpis CURINO CVIJEĆE. Ni gdje, ni šta, ni kad ! Ništa. Ljudi su prolazeći gradom na svakom koraku gledali bakicu i Curino Cvijeće, ali nitko nije znao što je to. Da li je to reklama za cvjećarnicu ? Je li to nekakva kazališna predstava ? Što je to ? Ali preko noći čitav grad znao je za Curino Cvijeće !!! No, podsjećam: to je vrijeme kad na ovim prostorima još ne postoji turbo reklamiranje, jumbo plakate, famozna «tržišna ekonomija» a fala Bogu, u društveno-političkom smislu - niti suvremeno robovlasništvo pod etiketom «demokracije». A otkud ime? Budući da smo imali probe kod Damira u «Ličkom Šoru», gdje su stanovali i Zoran i Dubravka, često su na probe dolazili njihovi prijatelji, pa je nekome od njih «iscurilo» da je 'Curino Cvijeće' bio Zoranov nadimak kad je bio mali. I – eto nam imena!
Desetak dana nakon što je grad osvanuo oblijepljen enigmatičnim plakaticama, ponovili smo akciju lijepljenja, ali ovaj put s najavom: Curino Cvijeće u Omladinskom Klubu, 17.12.1982, u 20 sati ! Naravno, opet nitko nije znao o čemu se konkretno radi. Skupili smo opremu što bolju smo mogli. Budući je pozornica bila tek 30-tak cm odignuta od poda, a strop nizak, kupili smo dugački štrik za sušenje veša i napravili ogradu na 2 metra od pozornice, da se ljudi ne bi nagurali do bine. Sjećam se, Zoran je došao u odijelu i lakiranim cipelama, kao da svira u revijskom orkestru na pjesmi Eurovizije, a glavni štos za 'image' nam je bio jarko crvenim karminom usnama nanesen poljubac na obraz! Klub je bio prepun, vele da je prodano više od 300 ulaznica. Svi su stajali, gledali, pozorno slušali. Brijali smo svoje stvari, sigurni u sebe, željni i gladni uspjeti. Nakon svake pjesme topao aplauz. Osjetili smo kako publika s nama diše, osjećali smo da naše pjesme nalaze put do njih. I oni su nam spremno vraćali energiju i emociju. Otprašili smo 15-tak pjesama koje nitko u publici nikad prije nije čuo. 15 pjesama u sasvim osebujnom stilu koji je nastao u jeku Novog vala. Kakva je to bila muzika ? Pa … kad to danas slušamo, možemo reći da je tu bilo puno sirove energije novog vala, tekstova koji su na neki svoj način bojali sliku svijeta; na momente malo reagge zvuka u igri bubnjeva i basa, malo swinga, jazzy tonova - i puno, puno nove, uzbudljive glazbe ! (Dvadeset godina kasnije, pojavila se grupa Jinx koja je slično zazvučala).
No, dakle - Curino Cvijeće je za nepuna dva mjeseca stvorilo potpuno nov i originalan stil ! Slavonski Brod je tada dobio svoj jedinstven – u autorskom smislu (možda i nisam presubjektivan) no zasigurno jedan od najplodnijih brodskih autohtonih rock bendova 'ever'. Otkud mi pravo da tako nešto ustvrdim? Pa evo … uzmite danas CD sa pjesmama C. Cvijeća, skinutim sa «studijskog» albuma, tj. kazete «Zagorjeli mačak u veljači» ili «Live u Omladinskom klubu 25.03.1983.» i pomno preslušajte sve pjesme. Ako uz to pred sobom držite otiskane tekstove, lako ćete se složiti samnom. Tako što niste sigurno čuli ni prije ni poslije (a da ima smisla – kako s glazbenog, tako i s literarnog aspekta) Naizgled je svaka pjesma različita, ali opet je sve to dio jednog osjećaja, jednog svjetonazora, uzbuđenja, sasvim poseban način gledanja na svijet. Ako obratimo pažnju na instrumentalnu teksturu, otkrit ćemo da je bubanj vrckast, raspjevan, razigran, s akcentiranjem karakterističnim za swing i reagge; bass zapravo kroz svoje glazbene rečenice priča neke svoje priče; gitara je često samo boja ili podloga, svjetlo i sjena; arp-synthesizer cvrkuće, podcrtavajući pjevanje il' se pjeni i šumori kao more, kao rijeka; a saxofon, onako poluraštiman, kao gost iz nekog drugog svijeta, uvodi nas u pjesmu ili nas «nagovara» svojom malom frazom.
Dakle, prvi koncert 17. prosinca 1982, unatoč činjenici da publika nikad prije nije čula niti jednu pjesmu, rezultirao je oduševljenjem i nesebičnom podrškom brodske publike. I ne samo to, imali smo osjećaj da su ti mladi ljudi nekako ponosni što i oni u tom malom Slavonskom Brodu imaju svoju pravu, modernu, dobru i potpuno originalnu rock grupu koja u tom uzbudljivom vremenu Novog vala svojom energijom kroz glazbu progovara upravo na način kako to osjeća čitava generacija ! A mi? Mi smo osjećali da valjamo, da smo na pravom putu. Kuhali smo se u loncu, a i sami smo bili kuhari ! No, dobili smo potreban vjetar u leđa.
- YURM 1982./83.
Dalje, dalje! Glavna stvar tih godina na novovalnoj sceni nastaloj krajem sedamdesetih, pod pokroviteljstvom kultnog omladinskog lista Polet, bila je manifestacija YURM (Jugoslavenski rock moment). YURM je afirmirao Azru, Film, Prljavce, Leb i sol, Haustor, Majke … a zamislili su ga Poletovi entuzijasti koji su svake godine prikupljali prijavnice i snimke neafirmiranih bendova iz cijele bivše Juge, te su onima najzanimljivijima omogućili nastupe u zagrebačkim klubovima Lapidarij ili Kulušić. Znate, Država je sve to financirala i …. posebno podcrtavam, društveno-političkim strukturama je to bilo važno – da mladi ljudi imaju mjesta, prostore, klubove, dvorane i – to se financiralo iz proračuna !!!
Dakle, Curino je Cvijeće poslalo svoj demo-materijal snimljen na obični kazetofon u prostoriji na probi. I – primljeni smo na YURM !! Jao ljudi, koja sreća ! Koliko ja znam, jedini bendovi iz Slavonije koji su u sezoni '82/83 primljeni na YURM bili su Majke i Pogreb iz Vinkovaca, te Curino Cvijeće iz Broda! Nastup u zagrebačkom klubu Lapidarij negdje u prvoj polovici siječnja 1983. podijelili smo s grupom «Stabilizacija» iz Istre. Naš je nastup bio jako dobro posjećen, u Lapu je bilo novinara i fotografa, publika - srdačna i otvorena. U doba novog vala i punka, mogu sasvim mirne duše reći da je Curino Cvijeće svojom pojavom, originalnom glazbom i s dva ženska vokala bilo zanimljivo i drugačije od svega ostalog što se u to doba nudilo na sceni (i opet kažem da pritom znam kako i nisam presubjektivan).
No, unatoč energiji, naizgled škrtim aranžmanima i dijelu tekstova koji oslikavaju tadašnje društvo i pomalo predviđaju ono što će se tek dogoditi – kao bitnim elementima tadašnjeg Novog vala, C. Cvijeće je imalo poprilično 'širi dijapazon' od velike većine tadašnjih novovalnih bendova na Yu-sceni … naravno nekolicini kritičara zadojenih punkom i dvodimenzionalnim crno-bijelim minimalizmom kao postulatom forme i izraza ( 2 žestoka akorda na gitari i viči što imaš za reć' u 2 minute) dijela novog vala … lepršavost, pa i rekao bih 'ovakva širina i dubina' …baš i nisu bili po volji … No … zamijećeni smo … nitko nije ostao ravnodušan …svatko tko nas je te večeri slušao i gledao – osjetio je energiju, primio je poruke …
Vratili smo se kući u Brod, svjesni da je kotač pokrenut … ali svjesni i svog provincijskog hendikepa. Bili smo pomalo zastrašeni i sumnjičavi. Sonja uskoro napušta bend, ponajviše zbog školskih obveza, a s Dubravkom negdje krajem siječnja 1983. sviramo kao predgrupa već afirmiranoj grupi Animatori u našem Oml. Klubu. Hm…. i tu sad postoji jedna zanimljivost koja govori o nevjerojatnom interesu mlade publike za naše CC, ali ne bi bilo pristojno da sad to i napišem. No, još jedan nezaboravan doživljaj pred mladom brodskom publikom, još jedan predivan osjećaj – kad smo postali svjesni da nas ti mladi ljudi osjećaju kao svoje …dijele s nama ideje, emocije i energiju preko pjesama. U veljači smo se, s više nego skromnim budžetom, poduhvatili «studijskog» snimanja svih pjesama koje smo do tada napravili. 19.veljače 1983. unajmili smo pozornicu dvorane Đuro Salaj (danas I.B.Mažuranić), dvokanalni magnetofon Uher iz Radio Broda, Dynacord mix, nekoliko mikrofona (kakvih je bilo) i u tijeku jednog dopodneva, snimili instrumentalni dio. Svih 15 pjesama snimili smo po sistemu – ho-ruk - svi odjednom. Snimatelji su bili Krunoslav i Bruno Seletković. U dvorani i na toj pozornici bilo je vrlo hladno, jer nam nisu uključili grijanje – usred veljače ! Naravno, snimak je bio loš - i tehnički i u svakom drugom pogledu. Nije ni čudo, jer radeći satima na temperaturi od cca +10 stupnjeva – prsti se smrzavaju, inspiracija nestaje….. u takvim uvjetima nemoguće je iznijeti bilo kakvu emociju, energiju …. Snimanje vokala 01. ožujka izgledalo je ovako: Kod Krune S. u stanu, u dnevnoj sobi Zoran je dobio jedan mikrofon, a Dubravka drugi. U kuhinji gospođa Nada kuha ručak i pegla. Bijeli zimski dan obasjava sobu. Nema kompresora, nema reverba. Jedva da imaju slušalice. S jednog Uhera se pušta instrumentalni snimak, a na drugi magnetofon odmah se snimaju vokali i svi instrumentalni trekovi …. bez ikakve postprodukcije, obrade vokala, dinamičkih procesora, efekata. (možda će netko reći – i Beatlesi su snimali na 4 kanala …
Da, to je istina … ali u nevjerojatnom komforu Abbey Road studija … directed by Đorđ Martin …itd) Katastrofa. I tako, unatoč silnoj energiji i odličnoj uvježbanosti benda, što je uživo funkcioniralo moćno i uvjerljivo, snimak je bio zaista loš. Naš «studijski» uradak nazvali smo «Zagorjeli mačak u veljači». Sadržavao je slijedeće naslove:
- Curino Cvijeće (glazba, tekst, arr: V. Balošić)
- Rodjena da budem divlja (gl: M. Zubanović,txt: D. Bjelobrk,arr: V.Balošić)
- Shalom (gl,txt,arr: V. Balošić)
- Moj prijatelj (gl.i txt: D. Bjelobrk; arr: C.Cvijeće)
- Zajedno (gl,txt,arr: V. Balošić)
- Dolaze gadna vremena (gl,txt,arr: V. Balošić)
- Ljubit ću te (gl,txt,arr: V. Balošić)
- Prizivanje đavola (gl,txt,arr: V. Balošić)
- Aj lav ju (gl,txt,arr: V. Balošić)
- Stara rupica (gl, txt, arr: V. Balošić)
- Prodajem san (gl, txt, arr: V. Balošić)
- Renesans – instrumental (V.Balošić)
- Amfetamin (gl, txt, arr: V. Balošić )
- Leonardo (gl, txt, arr: V. Balošić )
- Ljudi lutke (glazba: V. Balošić; tekst: Miroslav Bičanić; arr: V. Balošić)
Tada mladi brodski arhitekt, Siniša Tomić – Cino napravio je zanimljiv omot za našu kazetu, dizajnirao nam plakat. Odsvirali smo dvije zabave da skupimo neki dinar i platimo to snimanje, omot i dvjesto kazeta. Presnimavali smo jednu po jednu kasetu s 'mastera' na jednom kazetofonu na drugi. Možete zamisliti koja je bila kvaliteta finalnog proizvoda! Dobili smo i managera: jednog dana prišao nam je Mario Wasong i rekao: dečki, vama treba manager, a to ću biti ja. Nakon snimanja, iz benda odlazi Dubravka. Mislim da se njenom dečku nije sviđalo da mu cura bude rock pjevačica. Oglasili smo audiciju i u vrlo kratkom vremenu - javila nam se prava : Sanja Jokanović; mlada, prpošna i odlučna učenica gimnazije. Sanja je unijela novi optimizam, disciplinu i veliku radnu energiju u bend. S njom smo imali gotovo svakodnevne probe. Željela je uspjeti. I za to je imala dovoljno hrabrosti. Biti pjevačica u bendu bio je njen san. A mi … mi smo stvarno bili ludi …i ludi za svirkom ! Zamislite, većina proba tog vrlo hladnog ožujka počinjala je izjutra u 7 sati. Tih 4 km do Damirove kuće (Damir je kasnijih godina dobio nadimak Brada, a mi smo ga izneznamkojegrazloga tih dana zvali Stevo) - pješačili smo dakle 4 km tamo i 4 km nazad - svako ledeno zimsko jutro. U neožbukanoj sobi u kojoj smo imali probe bila je neka mala peć koja se samo dimila, pa ju nismo ni palili. Na temperaturi od cca minus 5 stupnjeva (!?!) očajnički smo vježbali. Majko mila, koja je to tragikomična slika bila ! Steva svira bas zamotan u vojnički šinjel, sa rukavicama na rukama (rukavice su imale odrezane prste), a Zorana je od hladnoće neprestano patio zub, tako da je cijelo vrijeme imao svezanu maramu oko glave!
U rekordnom roku smo sa turbo-Sanjom uvježbali repertoar (Damir je tih dana napravio izvrsnu pjesmu «Podigni svoju zastavu visoko») i dogovorili koncert u Omladinskom Klubu za 25.03.1983. Nekoliko dana prije koncerta došla mi je Sanja i rekla: Vlatko, znaš bila sam kod doktora. Imam tumor na glasnicama. Moram u bolnicu u Zagreb, na operaciju. - O, moj Bože, žao mi je – rekao sam, otkazaćemo svirku. A naša će Sanja na to: 'A – ne, to nikako ! Ne dolazi u obzir ! Ja ću otpjevati taj koncert pa makar mi to bilo zadnje što ću napravit u svom životu! I, vjerovali ili ne, ona je došla - i dala sve od sebe ! Ta snažna, odlučna, beskompromisna djevojka. Urlala je, kukurikala, glas joj je klizio s tona na ton, ona ga je vraćala nazad u korito, nazad u stroj. Borila se, vikala, smijala se, jecala, davala sve od sebe. Dvorana je bila prepuna. Naši ljudi. Mi smo bili njihov bend. Gledali su Sanju, slušali, pljeskali joj, aplaudirali njezinoj očajničkoj želji da izdrži do kraja, pa makar joj to bilo zadnje. Poslije je otišla na operaciju. Sva sreća pa nas je prije toga Mario Wasong fotografirao tako da imamo lijepih slika sa foto sessiona oko Damirove kuće iz tih dana, i naravno, sa koncerta u klubu. Sanja je otišla, a mi smo se ubrzo posvađali oko gluposti. Zapravo, neki momci iz benda su ocijenili da sam ja previše eksponiran kao autor i da je zapravo moj utjecaj u bendu prevelik, pa su me odlučili udaljiti iz benda. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. O čemu vi to ljudi govorite ?! Ljudi za koje sam vjerovao da su mi braća po oružju, kojima sam kroz glazbu i pjesme dao svu tu energiju … odjednom su mi okrenuli leđa, pljunuli su na sve što smo prošli zajedno, okrenuli se i otišli. Jedino je Zoran u nedoumici vrtio glavom sa suzama u očima. Ubrzo su zaposlili Dragana Bobića – Bleku kao gitaristu (Bleka je odličan momak i muzičar; poslije rata je godinama bio basist Zabranjenog Pušenja). No, nakon nekoliko proba shvatili su da to ne pije vode, pa su se razišli.
Ja sam potonuo u močvaru tezgaroških voda i utjehu tražio u kratkotrajnim ljubavima i žestokom tulumarenju, što i nije neprirodno kad imaš 20 godina i sviraš gitaru u uspješnim pop- rock-tezgaroškim bendovima. Eto, tako je glupo završila ta prva priča, priča o originalnoj grupi CURINO CVIJEĆE. Uostalom, slično završava gotovo svaka dobra priča u provinciji. Naravno, budući da sam bio najveći dioničar u toj grupi, ime sam zadržao, patentirao ga u Zavodu za patente – iz inata, a i taj inat me skupo koštao, kao što svaki inat skupo košta - te ga kasnije koristio u raznoraznim postavama, ali to više nikad nije bilo ni sjena tog prvog CURINOG CVIJEĆA.
Godine tezgarenja: Pod imenom Curino Cvijeće djelovat ćemo negdje od 1984. do 1989. godine uglavnom po plesnjacima, dvoranama za zabave, u raznim postavama. Obično su zabave priređivali razredi srednjih škola kako bi skupili nešto novca za ekskurzije (čitaj – da bi se pušteni s lanca dobro se proveli uz rokenrol), a mi smo, uz, na tadašnjim zabavama vrlo značajnu, grupu Vremeplov, bili omiljeni bend za takve zabave. Tamo negdje u sezoni 1984/85 djelujemo u postavi: Tamara Stipić – el. bass; Goran Jerković – klavijature, Dalibor Baričević – vokal, uz razne bubnjare: povremeno je čak i Bruno Seletković s nama svirao – bubnjeve ! Sjećam se stalnih nevolja koja smo imali s našim Dadom: bio izvrstan pjevač, zgodan plavušan, ali strašan tremaroš. Ako ne popije koju, taj bi stajao k'o drvo, blokiran na pozornici. Odličan, duhovit i simpatičan momak, ali već nakon prve pauze, oko pol 11, hvatao bi se za mikrofonski stalak, gubio ravnotežu i upadao u činele i bubnjeve iza sebe ! Jao, Dado moj, kad se toga sjetim…
1986. čopili smo grupi Vremeplov čuvenog frontmena Željka Tomca (danas spiker na HRT-u i ex-pjevač grupe Cry Babies) i iznimno uspješno odradili dvije sezone u postavi: Željko Tomac – vokal, Tamara Stipić – el.bass, Goran Stajić – bubnjevi, Goran Potocki – klavijature i Vlatko Balošić – gitara. Početkom 1988, priča sa Željom je bila potrošena, te na mjesto vokaliste dovodimo Damira Gašparlina – Košpu. Eh, kad ga se sjetim na tom samom početku: Košpa je došao sirov, neizgrađen i kao pjevač i što se tiče imagea, no nakon mjesec - dva, ponajviše zahvaljujući Stajinom trudu, napravili smo od njega pravu samosvjesnu lokalnu pop-rock zvijezdu. Tog proljeća, uz veliku nesebičnu potporu starijeg kolege Duška Svilara pokrenuli smo jednu jako važnu stvar za naš grad : Plesnjak ! Po uzoru na plesnjake s kraja šezdesetih, dogovorili smo u tadašnjoj dvorani garnizona – plesnjak svake subote i nedjelje.
U legendarnoj Tamarinoj sobi (u stanu iznad tadašnje trgovine Seke u Širokoj ulici) snimili smo dva otkačena džingla – reklame za ove svirke, a na balkon istog stana u Širokoj ulici - objesili prvi jumbo plakat na ovim prostorima!!! Na veliku platnenu plahtu Staja je nacrtao i ispisao reklamnu poruku : Curino Cvijeće u Domu jna, svake subote i nedjelje! Prve subote je došlo cca 150 ljudi, u nedjelju više od 200, a već iduće subote to je bio tulum sa cca 500 mladih ljudi željnih dobre zabave uz odličan pop-rock bend. A mi smo davali sve od sebe. Tada se sviralo: U2, Simple Minds … Trećeg vikenda dvorana je bila prepuna, a pred garnizonskom kapijom ostalo je više od stotinu ljudi. Nastala je tučnjava i vojni predstavnik za kulturu je odlučio da plesnjaka više biti neće (… Drugovi i drugarice omladinci …). 1987. i 1988, nastupili smo i odlično se zabavljali na osječkoj Rock Smotri. U svibnju 1988. svirali smo tri večeri uzastopce na susretima bratstva i jedinstva u našem gradu, zajedno s brodskim rock grupama 13. apostol i Casablanca. 02.07. 1988. smo zajedno s većinom najpoznatijih imena tadašnje Yu-scene svirali na najvećoj pop-rock fešti koja je ikad održana u gradu Brodu: Prvi ROCK MARATON na BSK-ovom nogometnom stadionu! 1988. i 1989. ekipa je u sastavu: Košpa, Staja, Potok, Mario Jurković (bas) i Vlatko – odsvirala dvije dvomjesečne ljetne gaže u autokampu Slatina, kraj Martinščice na Cresu koje će nam svima ostati među najljepšim sviračkim i onim drugim uspomenama iz mladosti (ali to baš i nije za pričati unucima).
U jesen 1989. smo svirali na Klasijama, na velikoj fešti brodskih rock bendova «Pop – rock fantazija». Odsvirali smo 3 moje stvari: Ponesi mi bijeli jorgovan, ja sam samo broj na tvojoj listi dugačkoj – koje je pjevao Dado Baričević, te Kamađana (pjevao Ž. Tomac). Nakon toga CURINO CVIJEĆE prestaje s radom. Od 1986 – 1989. snimao sam neke svoje pjesme na malom četverokanalnom kazetofonu. Povremeno bih, uglavnom u nezaobilaznoj i legendarnoj Tamarinoj sobi iznad «Bambija», tj. Šofine trgovine «Seka» ili u tetinoj vikendici u brdu, okupio veselo društvo pa bismo, tulumareći, snimali vokale za te pjesme do sitnih jutarnjih sati.