Kolumna:Priča o sastavu Decameron, Krešimir Rac
KOLUMNA
Priča o sastavu Decameron, Krešimir Rac
Decameron je osnovan 1988.g. u caffe baru „Sebastijan“ u prvobitnoj postavi Boris Vujić-vokal, Krešimir Rac - ritam gitara, Ivan Blagović -bas gitara (koji je tada smislio ime benda), Davor Hatar -Mungo -bubanj, Tomislav Vujić- solo-gitara.
Bezuspješno smo, budući da samo bili daleko od majstora svaki na svom instrumentu,u mojoj garaži na Jelasu pokušavali uvježbati barem 30-tak pjesama kako bi se mogli što prije pojaviti u tadašnjem Omladinskom klubu, koji je bio brodski Wembley. Osim što nismo bili neki svirači, uvijek je netko nedostajao naprobi ili nije napravio glazbenu "domaću zadaću". Tomo je, jednom, zaboravio doći na probu jer je, na ljepak, lovio ptice po Jelasu.Romantično, s današnjeg gledišta.Ali svejedno sam pobjesnio.
Mungo je, stoga, u bend pozvao "gitaristu s kojim ćemo odmah imati 50 pjesama". I došao je Dinko Zorić -Škembo koji se nakon odsvirane pjesme Beatlesa (i U2) „Helter Skelter“ okrenuo prema meni i rekao neka se ostavim gitare i da to nije za mene, a Borisu oduševljeno rekao: "Pa, čovječe, gdje si ti do sada bio". Škembo je, tada, bio prijetnja. Ne mogu biti dvojica vođa u bendu. Otišao je ne sjećam se kako. Ja sam ostao rikati na stijeni u sutonu. Kako bilo,Škembo je s Fićom kasnije osnovao prvo "Boldrick", a potom "Fruštuk" i otišli dalje od bilo kojeg novijeg brodskog benda.
Ali, da se vratimo na početak Decamerona: Boris Vujić-vokal, Krešimir Rac - ritam gitara, Ivan Blagović -bas gitara (koji je tada smislio ime benda), Davor Hatar -Mungo -bubanj, Tomislav Vujić- solo-gitara. Ta postava nije mogla dugo. Na jednoj strani hard rockeri i sweet metalci - Hatar, Tomislav Vujić i Rac, a na drugoj bluzeri - Boris Vujić i Blagović. Blagović je umjesto Tomislava Vujića doveo Dimitrija Mijačevića -Mitu, a Bubalo (bubnjar) je došao umjesto razočaranog Munga koji se, iz dan danas svima neobjašnjivog razloga potpuno ostavio bubnja, a bio je bubnjar koji je živio za bubanj - čak je spavao s glavom u bas bubnju! U novom sastavu bend je izdržao neko vrijeme točnije do rata kada je došlo ovaj put do puno tužnije podjele - Hrvat ili Srbin, a nadolazeća ratna zbivanja 1990. i 1991.g. i sve veće nacionalne napetosti iz benda su odnijela Mitu i Bubala.
Za to vrijeme uspjeli smo uvježbati 30-ak pjesama koje će kasnije izvoditi potpuno druga postava. Ivan Blagović je uskoro otišao iz benda, a Boris, Tomislav i ja snimamo u studiju "Pokabela" svoje prve autorske uradke "Umorni putnik", "Zrak" i "Rain". U priču je, u međuvremenu, upao Tomislav Grabarević i to će od tada biti okosnica Decamerona - Krešimir Rac, Boris Vujić i Tomislav Grabarević uz bubnjara Krešimira Celnera kojeg se, iako nije bio prvi bubnjar, smatra originalnim bubnjarem benda Decameron. Budući smo smatrali da smo bez sintha znatno ograničeni u širini glazbenog izričaja, bendu pristupa Trpimir Jerković iz brodske glazbene dinastije Jerković (koji uskoro odlazi svirati s Gibonijem), a njega na tom mjestu nasljeđuje njegov karizmatični mlađi brat Berislav Jerković koji je ostao s nama znatno vrijeme i s kojim smo imali najbolje svirke i bili vrlo blizu nečemu što se zove "uspjeh". Bilo bi nepravedno prema Krešimiru Štimcu - Kići ne reći da smo s njim održali jednaku kvalitetu svirke kao i sa Berislavom, ali je tada naš zenit već prošao. Kićo je ostao do danas naš najomiljeniji sindžija i drag momak.
Ja sam bio vođa benda,ritam gitarista i prateći vokal, osporavan od pjevača Borisa Vujića koji je bio vođa u sjeni jer se uvijek sviralo ono što on želi i može pjevati.Ja sam htio hard rock, ali je on stalno prtio taj nesretni (i meni toliko dosadni blues)tako da nam je repertoar bio gemišt hard rocka i bjelačkog rock-bluesa tipa Erica Claptona i Free. Ja sam se uspio izboriti za imidž "svi u crnom" (kao Cult). Mislim da je stvar funkcionirala i zbog Borisove ljepuškaste face i činjenice da smo obojica bili dvometraši, a ni Toša nije bio puno niži (Lux nas je zvao "dva jablana s Jelasa).Posebna je priča bila oko solo-gitarista. Kako smo uvijek naglašavali da nema toga što mi ne možemo odsvirati, tako smo uvijek tražili solo-gitaristu koji može odsvirati svako (brzo) solo. To je razlog da su tako u Decameronu s različitim vijekom trajanja svirali Tomislav Vujić, Dubravko Đuričić, Saša Napijalo, Tomislav Luketić, Alen Derkač, Alen Bašić, Dinko Zorić, Dimitrije Mijačević - Mito. No bez sumnje je da je originalni solo-gitarist Decamerona oduvijek bio Dubravko Đuričić, iako su prije njega svirali Tomislav Vujić i Dimitrije Mijačević.
Ukratko, originalna i nikad prežaljena postava Decamerona:
- Boris Vujić - vokal
- Krešimir Celner - bubanj
- Tomislav Grabarević -bas
- Berislav Jerković - sinth
- Krešimir Rac - ritam gitara
- Dubravko Đuričić -solo gitara
To je bila postava koja je prepotentne Soulfingerse, kojima smo bili predgrupa u Oriovcu 31.07.1995, izbezumila svirkom (napravili su grešku i ostavili su nam nakon tonske probe svoj sound, valjda su ga zaboravili pokvariti kako to inače veliki bendovi rade svojim predgrupama), a potom originalnom izvedbom njihovog cover Beatlesa "Drive my car" s originalnim back vokalima. Odlazeći iza bine da se urede za nastup, nakon što su nas dočekali kao "tamo neke slaninare", oduševljeno su nam ti momci pljeskali. Nakon toga njih desetorica (tada bez ženskog vokala) nisu uspjeli zvučati kao nas šestorica. Boris je, svi smo se poslije složili, tada napokon izgledao kao pravi frontmen i pjevač, a ja sam u tom selu nedaleko Broda( malo smiješno) prvi put stvarno osjetio rock'n'roll. Te večeri dogovorili su Soulfingersi s nama da im budemo predgrupa na svim nastupima. Nije to bilo ni blizu onom za šta smo se tada neargumentirano smatrali, ali ne mogu lagati, bili smo sretni. Mislili smo da je to naših 5 minuta. Kad smo se, sutradan, vratili u Brod sve nas čekali su pozivi za "Oluju". Nakon povratka iz HV-a snovi su se raspršili. Još jedan Božićni session u "Alfi" - novi lik - Stjepan Šarić (kasnije odlazi svirati s grupom "Film", a poslije i Severinom. Stiglo je i nas "Prokletstvo bendova iz Broda".
Izuzetno draga još jedna svirka u podređenom položaju (predgrupa) Giboniju u brodskoj Gimnaziji . Svirali smo "I want it all" Queena, "Hey, Jude" Beatlesa i jednu autorsku - "Lonely". Na drugom refrenu "Lonely" već je više od pola dvorane (ženski dio) pjevalo refren. Giboni se sa svima rukovao, a njegov "Bravo" je zvučao više od puke kurtoazije. Inače, Gibbo je nevjerojatno samozatajan i dobar momak.
Godina ?????????. Solo-gitaru je tada svirao Alen Derkač, a bubanj Bogdan Jakub Tubić - Bobo (Celner se udaljio od benda i sam sebe isključio, mada je on uvijek tvrdio suprotno). A najdraža svirka bila je u kavani "Korzo". Večer "Beatlesa". Nikad u životu Boris i ja nismo radili nešto u glazbi s više žara. On-McCourtney, ja -Lennon. Ironija sudbine je da smo se i rastali kao njih dvojica. Dvije večeri zaredom kavana "Korzo", koja kada ima 10 gostiju gazda pleše od sreće, bila je puna da igla nije mogla pasti. Čak je bio pun haustor iz kojega nas nitko nije mogao vidjeti. Ali su slušali. Po prvi puta u tih 6 godina sviranja nijedan rock glazbenik Broda nije rekao "Bilo je super, ali.....". Ne. Svi do jednog: "Bilo je super". Čak je i "velika trojka brodskih kritičara" procijedila da je to bila prava stvar i da smo pogodili 30 najvažnijih pjesama kroz faze Beatlesa. Krešimir Špicer (naš poznati operni pjevač), Boris i Bobo otpjevali su najbolji "Nowhere man" od raspada Beatlesa. Zvonimir Ćosić -Ćosa otpjevao je "Twist & Shout" (Dinko Zorić -Škembo na gitari na solu "Let it be") da bi sve kulminiralo sa svi pjevaju "Hey, Jude".
5.000 ljudi na Klasijama bilo je u ljeto 1995.g. na svirci za maturante. Svirali smo Cult, Foreignere, Black crowes, Gibonija. Ostao je video zapis. To je, definitivno, bio trenutak kada smo bili najbolji rock bend u Brodu. Neki se neće složiti, ali onda moraju reći tko je tada bio bolji. Zvučati kao mi te večeri - 6 ljudi plus tri prateća vokala, to Brod nije vidio od vremena Saurona i Casablance. Pomogla je i činjenica da su ljudi izašli iz podruma gladni zbivanja. Bilo je još svirki Decamerona na "Klasijama" u režiji Toma de Golla, ali u skrpanim sastavima sa Sašom Napijalom i Alenom Bašićemna solo-gitari i Vedranom Erorom kao pjevačem.
Originalni Decameron raspao se u ožujku 1997.g. Nakon mog malog nervous breakdowna, uspio sam se srediti i ponovo dići Decameron iz pepela u postavi:
- Dalibor Golenić -Dado - vokal
- Bogdan Jakub Tubić -Bobo - bubanj
- Robert Lujić -bas
- Krešimir Štimac - sinth
- Krešimir Rac - ritam gitara
- Dubravko Đuričić -solo gitara
1998.g. ta postava snima CD pod nazivom Probudi me kad umrem u studiju Alena Islamovića u Zagrebu, ali zbog nedorađenosti nikad se nismo odlučili nešto učiniti s tim pjesmama. Mladi (naša publika) polako su se počeli okretati pjesmama koje ne traže nikakvu aktivaciju mozga već primitivnih nagona i isforsiranog veselja (vesele bobice), a pojavile su se i preteče "cajki". Ja sam se, bez obzira na "pedigre", (moji rođaci Racovi iz Podvinja poznati su brodski tamburaši-narodnjaci) beskompromisno zgražao na tim prvobitnim artikuliranjem i orijentalnim zavijanjem bez imalo sjajnih emocija kojima me je vodio rock. Ironijom sudbine moje glazbeno putovanje od 1988. - do 1998.g. završilo je u, kasnije, narodnjačkom baru "Siget" u kojem nam je već u 23,00 sati otišlo više od pola publike, a ja sam bijesan uz zvuke pjesme "Footlose" (koja je baš dobro zvučala) nogama išutao prve stolove i stolice do bine. Znao sam da je gotovo. Do neke druge prilike.
I shvatio sam da, premda je toliko ljudi prošlo kroz bend, premda su tu bili Boris i Toša - jedini kojemu je do Decamerona istinski stalo -bio sam ja. Rock bend Decameron bio je važan dio mog života, moje vjenčanje sa glazbom. Kad je umro, nisam napisao više nijednu pjesmu, osim o mojoj supruzi Darii. Trenutno ih imam 30-ak.